Bitka za Ditu je grafička etnografija koja govori o jednom od najznačajnijih radničkih pokreta u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Knjiga se zasniva na eksperimentalnoj kolaboraciji između antropologa Andrewa Gilberta i Larise Kurtović, i grafičkog umjetnika Borisa Stapića.

U feburaru 2014. godine, serija silovitih protesta počela je u Tuzli i proširila se po ostatku Bosne i Hercegovine. Ti protesti su skrenuli pažnju lokalne i regionalne javnosti na ovaj postindustrijski grad u sjevernoistočnoj Bosni, i društvenoekonomske probleme sa kojima se suočava njegovo stanovništvo, a posebno radnici koji su bili zaposleni u industrijskom sektoru. U samom epicentru ovih dešavanja našla se fabrika deterdženata « Dita », nekada vrlo uspješna članica kombinata « SodaSo », koja je bila skoro uništena poslijeratnom privatizacijom. Ditin sindikat bio je jedan od najbolje organizovanih i najangažovanijih za vrijeme i poslije protesta. Antropolozi Andrew Gilbert i Larisa Kurtović, koji se dugo bave istraživanjima u BiH i prate radničke pokrete i aktivizam, su oboje došli u Tuzlu nakon protesta, želeći bolje razumjeti kako su Ditini radnici uspjeli da se izbore za svoja prava kroz sindikat, tamo gdje drugim radnicima to nije pošlo za rukom. 

Uskoro su oboje počeli raditi zasebne etnografske projekte u Diti, često saradjujući sa kolektivom « Radnički univerzitet » koji ima za cilj dokumentovati borbu radnika u Tuzli i staviti tu borbu u širi kontekst obespravljenosti i nezaposlenosti u regionu. Kada su Ditini radnici uspjeli da pokrenu proizvodnju tri godine nakon što je fabrika stala sa radom, Andrew i Larisa su odlučili udružiti snage. U zemlji koja je u opštom stanju beznađa i demoralizacije, gdje se pljačke i ruinacija produktivnih kapaciteta vide kao neminovne, i gdje se desio kolaps čitavog načina života zasnovanog na stabilnoj industrijskoj priozvodnji, bitka i besprimjerna pobjeda radnika Dite zahtjevala je i pažnju i dalju analizu. Andrew i Larisa su također željeli da se bave antropologijom na drugačiji način, i s entuzijazmom su prilazili grafičkoj formi kao mogućem vidu ostvarivanja puno kolaborativnije i eksperijmentalnije istraživačke prakse. Nakon što su osigurali istraživačke fondove za ovaj projekat, 2017. godine su angažovali grafičkog umjetnika, Borisa Stapića, da bi se u ljeto 2018. godine  skupa zaputili na teren gdje su se svi zajedno fokusirali na etnografski istraživački rad.

Potreba da se istraživačkom radu prilazi na drugačiji način odraz je skorije bosanskohercegovačke istorije. Ratna dejstva 90tih i poslijeratna međunarodna intervencija u zemlji su Bosnu i Hercegovinu učinili jako atraktivnom za istraživače koji dolaze iz vana, koji ovaj region vide kao idealno mjesto za proučavanje nacionalističkih politika, poslijeratne rekonstrukcije, ratnih zločina, međunarodne gradnje mira i građenja državnih institucija, te tranzicije iz socijalističke u tržišnu ekonomiju. Međutim, većina ovih studija izvodi se na osnovu političkih i naučnih agendi kreiranih drugdje, koje često nemaju mnogo veze sa lokalnom zajednicom ili bh javnošču. To je dovelo neke lokalne akademske radnike i aktiviste da artikulišu kritiku stranih istraživača i njihovih praksa koje vide kao « iscrpljujuće » (tj. kao bazirane na ekstrakciji i iskorištavanju). Ovakva vrsta istraživačkog rada zasniva se na dolasku u zemlju da bi se sakupili podaci na osnovu kojih se mogu održati akademske karijere, ali koji vode ka prizvodnji istraživačkih radova koji su mahom nebitni za lokalne ljude, ili koji nikada nisu prezentirani lokalnim ljudima kojima bi mogli biti od koristi. Istovremeno, sam kontekst u kojem se ovaj istraživački rad dešava, čini da se takvi problemi često ne mogu tek tako lako zaobići. Istraživački rad često je usamljenički poduhvat, koji se odvija po određenom rasporedu, seriji parametara, i strukturi nagrađivanja koja ne ohrabruje održavanje dugoročnih veza sa lokalnim ljudima ili proizvodnju istraživačkih rezultata koji bi mogli nešto značiti učesnicima istih. Bilježenje priče o Diti u grafičkom mediju nudi unikatnu priliku da se istraže mogućnosti rada skupa—sa drugim antropolozima, naravno, ali i sa radnicima, aktivistima, umjetncima, sindikalcima, novinarima, i politički angažiranim akademicima. Nas posebno zanima pitanje kako kolaboracija može nanovo oblikovati našu istraživačku praksu, naše metode i ciljeve—i kako proizvoditi istraživači rad koji je bitan ljudima sa kojima radimo i koji može stvoriti nove vrste političkog potencijala.